29.01.2010.
onak
Baš je prošlo puno. Kilometri rijeke ispod mosta. Iako sam 99,9% siguran da ovo nikad nećeš vidjeti (ovih 0,01% rezerviram, znanstvene korektnosti radi, za slučajnu varijablu), imam potrebu još jednom ti se obratiti. Bolje ovako nego kroz neku meta-komunikaciju na small-talk kavi za koju, shvaćam, nemaš ni volje ni vremena.
Sada, kada sam sjebao sve što sam mogao sjebati, mogu se složiti s tobom da se ništa ne događa slučajno. Sva patnja, koju sam ne razmišljajući (a ne iz nehaja) nanio dragim ljudima oko sebe, mi se posljednjih godinu dana obija o glavu. I sada znam da si imala pravo. Dugo nisam htio vjerovati u to.
Danas sam emocionalna ljuštura. Posisala me osoba koja je u mnogočemu nalikovala na mene u doba kada sam tebe cijedio. Valjda sam zato i spremno prihvatio taj odnos znajući što će se dogoditi. I još uvijek se nisam iskupio. Najteže mi pada to što sam na ovaj odvratni svijet donio biće, nevino i nikome ništa krivo, u postupku otkidanja od tebe. Najgore od svega, ne osjećam u potpunosti krivicu zbog toga, što je znak da tek moram odguliti kaznu i za taj čin. Tebe sam, nadam se, iskupio posljednjim susretom sa Zlom.
Sve crte heroina koje sam povukao zadnjih šest mjeseci nisu ublažile udarac. Sada sam čist već neko vrijeme, ali osjećam da Zlo još uvijek nije izašlo iz svih mojih sinapsi. Zato odlazim na drugi kraj svijeta. Moram se maknuti od zlih ljudi koje sam donedavno smatrao sebi sličnima jer će me opet uvući u vrtuljak smrti iz kojeg, bojim se, više neću nikada izaći. Osim možda u sanduku. To je valjda jedino čime se mogu pohvaliti. Skinuo sam se sam i bez hepova. Bio sam sedam dana sam i gore i dole. Stezao iznutra kožu svoju.
Ti si sav moj Bol. I oborila si odavno sve moje alibije. Ne razumiješ? Guglaj, ako te zanima što to znači. Tek sada razumijem Milana u njegovoj apokaliptičnoj iskrenosti. Tonemoooo...
Htio bih ti napraviti spomenik. Zaslužila si ga trpeći sva moja govna. Lagao sam te punih godinu i pol dana da volim drugu. Ne samo tebe. I nju i malog i sebe. Htio sam ti biti blizu. Zato sam i učio s tobom o regresiji. Nije mi trebalo, mogao sam puno efikasnije raditi doma sam. Volio sam tvoju energiju. I to je još jedna stvar kojom se ne ponosim. Sisao sam te i onda kada si mislila da sam prestao. Tada sam odustao od studija. Tek na početku izdržavanja kazne. Danas sa sigurnošću mogu reći da si mi od svih njih jedino ti toliko značila da bih za tebe odrezao i ruke i noge i jezik. Nemogućnost da s tobom budem u potpunosti iskren samo dodatno utvrđuje tu tezu koja se nametnula sama od sebe.
Jebe mi se za knjige. Svjestan sam da ih možeš ponovno kupiti za par sto kuna. Htio sam te samo ponovno vidjeti, pa makar i s vrata. Htio sam se oprostiti od tvojih očiju koje su me jedine vidjele onakvim kakav zaista jesam i koje nisam nikada uspio zavarati. I sada mi je jasno da bi i to bio sebičan čin. Zato me ne zovi jer ti se neću moći ne javiti. Osjećam da će mi to produžiti robiju za barem pola godine. Ne kalendarske, borderu. One duže.
Volim te. Onoliko koliko sam maksimalno u stanju. Sebično i bezobrazno je to je jedini način na koji ljubav funkcionira u mojoj glupoj glavi. I žao mi je za sve što sam ti učinio, uključujući i ovaj post. Mala vjerojatnost da ga pročitaš ne mijenja tu činjenicu.
|
- 14:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.03.2005.
mental disorder
Zašto?zato jer sam mazohist i možda potajno i ja volim patiti...to je ona patnja uz koju pristajemo spremni...weltschmertz...osjećamo se uzvišeno zbog toga...jučer sam bio na kavi s jednom meni dragom osobom...rekla je da ima u posljednje vrijeme sklonost platonskim odnosima..kak?, pitao sam...eto, kaže ona...čišće je...
postoji li ljubav samo u tom sterilnom, platonskom obliku?..možda...onda pri materijalizaciji te ljubavi zaprljamo stvar do daske i više nije onako sveta i čista kao prije...uzvišena...pikarski-viteška...donkihotovska...postaje tek trenutak omotan strašću i niskim nagonima....toliko željena osoba se u roku sekunde od don quijotove dulcineje pretvori u kurvu iz millerova romana...bojim li se ja to gubitka čarolije? mogu li to uopće smatrati inhibicijom? ne znam baš...nekako mi se čini da ne mogu...to je križ koji nose svi idealisti...čak i onda kad se razočaraju i svima okolo kažu da ne vjeruju...ali zaboravljaš da uvijek, i u najrazočaranijeg idealista, tinja nada...da, da, da...znam...a nada je kurva...al opet, da je nema, koliko bi dugo živjeli?............pitala si me bih li mogao oduzeti tuđi život? morilo me to jučer...ne bih...eventualno svoj kad bih se odrekao te nade...nada je životna energija koja me sprečava da napravim glupost...
a ti i ja...mi bumo to prošli...i vjerovatno zaboravili za par mjeseci...opet ćemo duvat na tvom krevetu i smijat se ko kreteni ljudskoj gluposti...i opet ćemo vjerovatno doći na tu temu...i onda ćeš me ti pitati što će biti sutra...onda ću ti ja reći: "ništa, sutra će sve biti kao prekjučer, doći ću kod tebe, zapalit ćemo joint i cerekat ćemo se kao kreteni do trenutka kad ću ja ili ići doma ili zaključiti da je vrijeme da zgasimo tvoju prokletu kutiju i odemo spavati...ti ćeš ujutro morati ići na faks koji ćeš prespavati, pa ćemo se zajedno probuditi...ja ću piti kavu, a ti ćeš tamaniti jogurt..."...kamilicu i jazz nećemo raditi...bar ne u stvarnosti...možda u sljedećem životu....ma ne znam...kako god da bilo znam jedno...znam da si rijetka osoba koja mi se uvukla toliko pod kožu u tako kratko vrijeme...i znam da te "volim" na taj čudan, neopisiv način...ponekad bih te htio jako, jako, jaaaako zagrliti...i samo grliti...ali inhibiram...da me ne odnese.... vidimo se, stara..na stvarnoj pljugi i virtualnoj tonik votki...:) (veliki smajl)...
|
- 11:07 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
16.03.2005.
sunce....
...je zasjalo...i život mi obasjalo...nema nekog razloga... kad vozim, osjećam toplinu na licu.osjećam kako mi otvara pore i opušta kožu...cijeli proces...jebeno...radi toga se osjećam kao neka dromfasta manekenka s armanijeve revije na gramu bijelog....ispunjava me...danas nikoga nisam zlo pogledao nit su mene ljudi zlo gledali...d vitamin liječi depresiju!...
nisam nigdje bio kao ni proteklih dana...negdje , a nigdje...ipak možeš biti nigdje...naravno, ako se prije toga makneš od negdje...a metode su jefitne...ima ih na svakoj cesti...u svakom džepu...buaaaaa...al ok je i nigdje...kad bi barem mogao biti negdje na sredini od negdje i nigdje...korak do sna...prolaze dani, godine, desetljeća, a toga nisi ni svjestan...ah to nigdje...
ta toplina budi patetiku u zraku...ljudi su bez nekog pretjeranog razloga neklonjeniji jedni drugima...više nisu zgrčeni od hladnoće i opterećeni...ma ne znam...ne znam...ne znam
|
- 21:36 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
14.03.2005.
aspirin day
evo...dogodilo se...bolestan sam...nisam dvije godine bio bolestan...ponadao sam se kak sam slučajno nabasao na tajnu kako ostati zdrav do kraja života...to je onaj mali superego pomislio...id ga je spustio...spustio ga je litrom tekućine koja mi se sad cijedi niz dišne kanale....tikva kuha ko lonac zaboravljene kave....pomalo sam u bunilu...svašta mi pada na pamet...počeo sam pomišljati kak ne bi bilo loše otić ko onog star-drek doktora...pa me skenira...nađe viralnog uljeza...pospe ga nekom zrakom i ovaj se usere i šmugne iz mog organizma...
treći aspirin danas...a tek sam dve čuke budan...već vidim da ću u nedostatku jačih analgetika pretjerat s aspirinima danas...pa ću hodat po jastucima do navečer...eh...i nemam niš za dimit...možda mi je zato tako loše...tijelo se nemre naviknut...ufffff...puf, pant...čujem sirene...paranoja...smirim se...to je samo sirena šlepera koji se parkira ispred susjedove kuće...cijelo jutro rondaju nekaj kod njega...za popizdit!...ne mogu ni cigaretu zapalit od zakrečenosti sinusa...počenm se gušiti...ovo je prilika za prestat pušit, tješim se...ma oću kurac prestat...buljim u tu kutiju i najradije bih ubio da mogu osjetiti smrad katrana...
gledam nekog tipa na teveu...sere kak smo mi ljudi savršena bića...jeah, rajt...zakaj nas onda malo jače izlučivanje sluznice sjebe da se nemremo maknut iz kreveta? prokleti seronja...sad bi mu najradije kihnuo u facu pa ga pitao jel se još uvijek osjeća savršeno nakon tjedan dana.............................................................uf, ubit ću nekog kad saznam ko me zarazio...
|
- 15:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
14.01.2005.
mrhm
nostalgija šora...sjećam se trećeg razreda..kak smo se gurali u redu u odeonu sa iksicom od ivanine sestre..pive pred svlačionicama...tjelesnog koji smo provodili u parku na klupicama..motali u beskraj...nikad nije bilo dosta...kako me sunce pralo...bio sam tako jebeno smiren buljeći u ljude na stanici preko puta parka...tad se znalo ko nosi široke hlače i shelsice...gdje je kome mjesto vani..
sjetim se i iveka...njegovog blesavog smjeha i glupih fora...kak je bio sretan kad bi izašao novi ice cubeov cd...ili kad bi se razvalili nasred trga...bolio nas je kurac za murju...nije bilo bitno...sjećam se kako je motao tri metra od drotova..kako je neuspješno bario marinu...kako smo rigali i ležali strgani ispod sata...kako smo se smijali skinjarama............nitko nije mogao vjerovati kad nas je nazvala njegova seka jedno jutro...kako?...zašto?....R.I.P. kompa, znamo da duvaš na nekom oblaku...
|
- 13:23 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.01.2005.
nja...
osjećam se grozno usamljeno posljednjih dana.provodim dane s gomilama ljudi, a kao da sam sam ko prst. nova godina je bila katastrofalno loša. više se ne mogu napiti da izgubim razum i svijest. to je loše....trebam prestat pit na neko vrijeme...spucala mi usna te večeri..još uvijek me boli..izbori me nenormalno živciraju..svaki put kad vidim na telki nešto na temu izbora, kao da mi se u glavi pojavi neki demon i počne svoju morbidnu igru sa pneumatskom bušilicom..sve je ošlo u kurac...niš me ne zanima, kad pričam s ljudima ko da pričam kroz njih...cijelo vrijeme vrtim refleksne rečenice neutralnog značenje...ili tek riječi.."ne znam".."znam".."da, tak je to"...ljudi su naporni i dosadni...ne da mi se čak ni svađat s nikime...htio bih nestat u neki topli kraj...htio bih..ma ne znam šta bih htio..htio bih se osjećati korisno...barem drugima, ako ne sebi...idem spat, kasno je..iako je svejedno jel kasno..jel noć il dan...nja..
|
- 01:57 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
27.12.2004.
primitiva croate
probudio se u podne...tražim cigaretu...palim...otvaram oči...ne da mi se ustat..osjećam se slomljeno...kuham kavu...pušim već drugu...palim komp..net...vijesti...odjednom, naloada se stranica...TITOV SPOMENIK SRUŠEN BOMBOM!...ne mogu vjerovati!...pička im materina nacionalistička!...to je sve zbog onog gada gotovine...maknuli mu oltarčić u zadru...i sad sanader to, kao, osuđuje...đubre prokleto!
ja ne mogu vjerovati da još uvijek ima ljudi koji ne razumiju razliku između tita i pavelića...idioti...brdski idioti...i onda mi netko kaže da smo mi hrvati jedan narod...ma jesmo brus!...svi, ali baš svi narodi na ovim prostorima imaju dva različita mentaliteta koji su određeni dvjema stranama svijeta...sjevernjaci i južnjaci...i u hrvatskoj i srbiji i bosni jednom mentalitetu pripadaju ljudi rođeni u sjevernim krajevima koji su po defaultu obrazovaniji i kulturniji, a postoje i južnjaci..potomci hajduka i harambaša...otimači i brđani...zajebali su nas prije 14 godina...i srpski južnjaci i rvacki južnjaci..a sad rade sranja...jebo im pas mater klerofašističko neobrazovanu kršćansku djevicu mariju i sve jebene svece!..dabogda ih bura smrzla!...dobro, nije sve tako crno-bijelo...ima super dalmoša, ali mentalitet koji prevladava u južnoj hrvatskoj je očaj, što se, između ostalog, vidi i po rezultatima izbora....uvijek su radikali i nacionalisti (čitaj=> primitivne seljačine i pravi balkanerosi koji su radili sranja po ovim prostorima) pobjeđivali u južnim krajevima...zašto?...pa eto, jer su neradnici i trutovi...jer je lakše srat o partizanima, ustašama i četnicima, nego zasukat rukave i kopat po kršu...i sad srušili titov spomenik...pizda im materina...ako ikad u mojoj blizini netko pokuša postaviti spomenik tuđmanu, šušku, paveliću ili budaku, odmah rušim(dobro, ne rušim, ali sigurno ih uljepšavam sprejom)...neće mi netko veličat te smradove i glavne krivce za sranje u kojem se danas nalazimo, a srat po antifašizmu...ne, draga gospodo, ovaj sjevernjak to ne bu trpil!
|
- 12:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.12.2004.
promjena...napokon
inače ne volim božić...sva ta razdragana lica, a razdragana zbog pritiska opće razdraganosti..bzvz...mislio ostat doma, nažderat se (naravno, ne postit), zapalit koju i ić spat...ipak, predvečer zvoni mobitel..frend iz srednje kojeg ne vidjeh od ljeta...dođem do njega...kod njega živa depra...toliko živa da se može vidjeti golim okom..popijem dve pive, popušim nekoliko pljugi i zaključim da mi tu ne paše okus gorčine u zraku i pokupim se...zovem drugog frenda...pokupim ga...pijemo bocu vina u autu...pljugamo...čekamo ponoć da se bircevi napune pa da odemo negdje...popili vino...na benzinskoj kupili pive...usred ribnjaka popili iste...došla frendica namrčena bijelog ko pas...isuse, kažem joj, šta si ti danas uvukla...smije se...kaže da serem, da se uopće ne vidi..da blefiram..pitam je, ali ipak jesi?..klima potvrdno...bzvz..meni će folirat...ko da ne kužim takve stvari...
idemo u birc...srećem ljude u gradu koje nisam godinama (doslovno godinama) vidio...uvijek me to razveseli pomalo...sa svakim staneš, popričaš, eventualno zapališ joint...i tako, divno, krasno, kad u 2...fajrunt!...svi van!...ok, odlazimo u drugi birc...ekipa unutra trula do boli...svejedno, još jedna piva padne dok se divim tim urbanim izrigotinama...sve super, kad ono, pale se svjetla...fajrunt!...poučeni prethodnim primjerom, kupimo se brže od magle u jedini birc u centru grada koji radi iza 4...unutra ludilo...ljudi skaču...new jazz dere opak plesni ritam...miris marihuane para zrak...sjedamo i naručujem još jednu pivu..i tad se dogodilo...ušla je u prostoriju, obavijena zlatnom aurom...skužili smo se iste sekunde...sjeda do mene i potpuno opušteno započinje razgovor...ko da se znamo desetljećima...totalna zajebancija...zabrijancija...tih sat vremena se isplatilo 1000 puta više od cijele večeri, sad već jutra...cijeli moj sustav koji sam gradio zadnjih tjedana je pao u vodu...da, depresija je završena...veseo sam ko grlica...idem na kavu s tim anđelom pakla sljedeći tjedan...pa ćemo vidit dalje
|
- 06:45 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.12.2004.
o prijateljstvu
pišam...klimam se u poludeliriju...ne vidim školjku...vidim komad govna na školjci..odvratno, pomislim, u kući sam gdje je četka za wc još uvijek neosvojeni civilizacijski vrhunac...vraćam se u sobu...sjedam za stol...brinem se da nema nekog sranja na stolcu pa da se još i zamažem...motam novoga...osmog po redu...oko mene ljudi skviče..deru se..piju..televizor trešti......završim s ručnim radom...obližem ga..palim..vučem duboko u sebe..u svaku alveolu...pada mi tlak naglo i počinjem vidjeti one dosadne svjetle točkice..na tren se osjećam kao u međuprostoru...vremenskom vakuumu...ono, namjerno prouzrokovano stanje smirenosti...stanje detaljne opservacije...primjećujem napola otrgnuti gumb na prijateljevoj jakni..drugog prijatelja kako škrguće zubima jer je povukao jednu previše..frajera kak razvaljen leži na krevetu i pita se u kojoj je dimenziji...i tak gledam i ne mogu vjerovati da su to ljudi s kojima sam proveo toliko godina družeći se..jesu li oni prijatelji ili prijatelji? na koji način netko postaje nekome prijatelj? normalno, ne čini količina provedenog vremena s ljudima prijateljstvo, ali kroz to silno vrijeme upoznaš ljude...nisu više samo poznanici...pogotovo ako ih znaš kakvi su čisti, ali i kakvi su narokani...nađoh na internetu o prijateljstvu nešto čudno...
govorimo o prijateljstvu
O načinu kako se o prijateljstvu govorilo. Jer ono sâmo ne postoji.
No budimo oprezni. Ako govorimo o prijateljstvu, na kraju možda više nećemo biti
prijatelji. Razdvojili smo se zato što smo si došli preblizu ili zato što smo se međusobno
suvie udaljili.
-
Možemo li dakle govoriti samo o onome radi čega ne možemo govoriti o prijateljstvu?
-
Ako ne možemo govoriti o prijateljstvu, i ako postoji nešto o čemu ne smijemo govoriti,
onda više nismo prijatelji. Nije li svaki razgovor izlaganje opasnosti da na kraju više nismo
prijatelji? Kakav bi to razgovor bio bez takve opasnosti? Bez sjene neprijateljstva koja ne
pozna razgovora?
-
U pravu si. Jer na samom početku razgovora ne znamo jesmo li prijatelji.
-
Kada smo dakle prijatelji?
-
Možda onda kada govorimo i više ne možemo govoriti.
-
Misliš, kada si možemo sve i istodobno ništa kazati?
...umro od smijeha kad sam pročitao...zapravo, nitko nije prijatelj nikome...svi samo gledaju svoju guzicu i priliku da sve okrenu u svoju korist...da, hm..ne mogu to nazvati prijateljstvom...opet, zar nije cijeli proces socijalizacije usmjeren k tome da budemo međusobno ovisni stvarajući sustav u kojem svatko ima svoju ulogu, a samim time i ovisi o nekom drugom? nitko nije otok i te spike...ali s obzirom da živimo u materijalnom svijetu, ne možemo izostaviti činjenicu da ovisimo o stvarima koje dolaze od drugih ljudi..ne samo materijalnim stvarima, ali ljudi manje, više sve kvantificiraju, pa tako kavntificiraju i svoje emocije...ta trgovina emocija bi se mogla nazvati prijateljstvom...
|
- 01:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
23.12.2004.
oslobađanje od nebitnog
predsjednički izbori...ludilo, cirkus, afere, pederi, otmice, plakati, paštete...dajte ljudi, zaista ste pretjerali..nevjerovatno kako pomama za moći učini od odraslih ljudi balavce kojih se treba klonit...cijela plejada idiota koji su nažicali 10 soma potpisa pa misle da imaju pokriće za nacionalnu utrku svake 4 godine..dao i ja potpis...njima petorici...sam mi se maknite s očiju...
letica je definitivno najumobolniji od svih (aj dobro, i pašalić, petrak i rajh su tu negdje)..čovjek je promijenio sve dresove koje je mogao...jebeni kolekcionar boja...i sad ima obraza lagat svima u oči..možda, ako zaključi da je to pozitivno za promociju neke buduće stranke u koju će se uvaliti nakon ovih izbora, naprči onog konja kojeg je tako čestito jahao prema svetoj geri...prema, naime, jer se konjina nije mogla popeti na sv. geru...šta ćeš, nema zimske potkove...
a jaca?...eee, ona je poseban slučaj...obljepi cijelu državu svojom zabrinutom pomajčinskom pozom...vozi šofere...trga dlanove tjelohraniteljima...i onda se žali na neki marginalni skup obljetnice dudeka zlaje i njegove seljoberske udruge...jer kao, tam će biti ovaj predsjednički kandidat, onaj, a to onda nije proporcionalno u odnosu na njenu minutažu na teveu...ma odi mi u kurac!...odi i ti na taj skup pa ćeš imati istu minutažu...blenta...
ali dobro, vidim šansu za nju vezanu uz emocionalni razvoj...možda se nakon svog ovog cirkusa oslobodi elektrinog kompleksa i shvati da ju je otac napustio jer je njen osmjeh plašio i kublaj-kana...
ne diraju me uopće...svi mi se gade...ne vidim nijednog kao zastupnika svojih uvjerenja..svi nešto li-la...nitko nema mišljenje o onom što ljude zanima..ne žele se zamjeriti ostalima koji ne djele taj stav...osim pašalića...on ima uspravnu pozu...uspravnu da bi netko pomislio da je na 17 viagri..ups, dinamica...ipak je on domoguz pa troši plivinu viagru...možda je to plan i za nas ostale...kad pašalić osvoji vlast, svaki građanin će imati tri viagre dnevno, pa će moći praviti male rvate i bit uspravan...najuspravniji narod u europi...istinabog, s malo višim tlakom od kolibrića, al jebiga, bit će nas za kratko vrijeme 700 milijuna pa nije bitno što će prosječna dob umiranja biti 22 godine...
sljedeća scena...miroslav rajh...apsolutni pobjednik u natjecanju antipatičnosti...student vedske književnosti...momak iz sekte damira rožmana...planira gradnju perpetuum mobilea...stroj koji će riješiti sve hrvatske probleme...šteta što nije završio srednju školu pa ne zna da su i pametniji pokušavali konstruirati tu paklenu mašinu...al zato ima na svojoj stranici lijek za savršeni vid...iako nosi naočale...možda su samo lažne...da izgleda intelektualnije i pokupi glasove ferovaca i peemefovaca...al on inače ima savršen vid...gleda čovjek u sunce...tko zna, možda mu se treće oko otvori i prokaže lošu karmu na političkoj sceni...
a za mene se ništa ne mjenja...i dalje ću se dizati u 11...palit pljugu u 12..pit kavu do 1...pronalazit svaki dan novu definiciju ljudske gluposti...čudit se tuđoj neiskrenosti i prozirnim izgovorima...voditi besmislene i iracionalne razgovore sa ljudima s kojima ne djelim apsolutno nijedan od svojih ideala...
NO MORE SUBLIMINAL SHIT!
|
- 14:44 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
20.12.2004.
eh
ponovno rusty...eh...ipak mi je ovaj blog najdraži...pa prvi je, u kurac!
vrtim li se u krug to ja, prođe mi glavom...ne, naravno da ne...rimujem li se s nekim prošlim vremenima..to da...a jebiga, svi imamo neku mušicu...samo što se meni ova moja čini ko muhetina...muhetina slonovske linije i grincheva osmjeha.
hm...da vidimo...što se to od ljeta promijenilo?..a niš, kaj bi se promijenilo?..osim temeperature, naravno...opet sam u procesu negacije...imam ponekad filing da živim posljednjih par godina u procesu negacije..gledam na to kao odrastanje...žalosno, ali istinito...što si stariji, manje stvari imaš..manje stvari želiš i manje dobivaš...sve se u pičku materinu smanjilo...želje, snovi, volja, ambicija...samo se potreba ne smanjuje...i svijest da nemaš...i jebena dioptrija koja me jebe posljednjih dana..pa sam malko ćorav...a vozim...ma super!
počeo sam uočavat neke svoje kardinalne greške u odnosu s ljudima...ponavljaju se...a ako se ponavljaju, znači da kljucam na mjestu i da problem treba rješiti...e, pa ja sam počeo rješavati svoje..jest da se malo nagomilala ta hrpica, pa će mi trebati đuže vrijeme da sa svim tim sranjem izađem na kraj, al zaboli me...ionako je vrijeme da to učinim...a i šugava zima je došla...brrr...hladno...blijedo i zgrčeno...znate onaj osjećaj kad vam je jebački hladno i malo se zgrčite...onako, refleksno...a po ljeti toga nema...tak mi je i s komunikacijom zimi...malo je zgrčena i živčana...a ljetna je, onak, bezvezna, opuštena...napušena i pijana u isto vrijeme.
htio bih ići u rio...na karneval...ludilo...svi sretni, veseli i pijani..to bi me malo diglo iz mrtvih...i naravno, temperatura bi izazvala iznenadno opuštanje u mojoj glavi..
i sad još ta nova godina...ma pun mi vas je kurac sviju...šta nova?di ćeš?zašto doma?jesi ti lud?pretvorio si se u penzića...ma napušite mi se svi lagano...ostajem doma...pijem , pušim...i da, gledat ću olivera mlakar ili dragu celizića...jebe mi se...ak je to moj izbor,moj je!...o božiću ne bih...pun mi ga je kurac...ti, šatro sretni i razdragani ljudi...deda mraz u bojama t-coma...ma fuuuuuj!
|
- 00:13 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
28.08.2004.
izlet
išao na izlet...onom svom retardosu u toplice. jebote, toplički sustav je u totalnom kurcu. kao, trebao bi se odmoriti tamo, napuniti baterije za život poslije i ponovno participirati u društvu zdrav i odmoran. je...moš mislit...sobica 1.5X2.5, kupaona 0.5x1.5....dakle, provođenje u sobi se ne preporuča, pogotovo ako patite od manijakalnih napada klaustrofobije kao ja...voda iz pipe ja kao ispravna za piće...osim što ima aromu sulfata i malko smrdi po sadržaju vaše školjke za wc...zrak čist svuda oko vas...osim u zgradi...tamo smrdi po već spomenutim sulfatima...
dalje, čovjek bi pomislio da ima sadržaja koji ti mogu odvući pozornost od šugave mirisne atmosfere....ne znam za vas, ali ja, kad mi je netko prije spomenuo toplice, bi zamislio bazene s toplom vodom, masaže, teretanu i ostale pizdarije buržujskog predznaka...zapravo, svega toga ima, ali ne onako kako si to zamišljate...teretana za invalide, bazeni hladni, masaže neugodne u vražju mater...i to ti je spa....pa se vi sjebite autom....jedina eventualna zabava je utrkivanje s invalidima po hodniku....kao, možete organizirati maraton po spa-kompleksu...istina, jest da bi trajao jedno mjesec, dva, ali pobjednik dobiva posljednji krik ortopedske tehnike...SAMOSTOJEĆE I SAMOHODAJUĆE ŠTAKE!!!!jeeeeeee...sve u svemu, teško sranje....jedino što možete raditi je pušiti u sobi i gledati telku koju ste si sami morali donijeti od doma...frend je lud ko šibica...trebat će mu resocijalizacija kad se vrati...puko je među tim invalidima prepunim samosažaljenja...
i tako mi došli kod njega, zapalili frulu u sobi...ovaj nije mogao prestat pričat od uzbuđenja...bio presretan kad smo došli...u vrijeme kad počinje žestoko smrditi u spomenutom spa-kompleksu, pokupismo se van...naravno, izvan tog sela jerbo radi samo neki šugavi bistro preko puta toplica...lokalne krčmetine neću ni spominjat. zapalili mi u novi marof...u neku pizzeriju...frend kojeg ćemo za potrebe ovog teksta nazvati zoki se, vidjevši cijene u pizzeriji zvučnog naziva Toni, odlučio naroljati žestice...naručuje on tako jackije, heineken, shootere....zajebava konobaricu, zove je(bolje rečeno, dere se preko cijelog birca) :"Tetaaaa, bute mi još enega đekija dofurali...."...drugi frend ga slijedi u pohodu po cjeniku....tak se oni razbili ko pičke od pive i viskija....počeli zajebavati neke zagorce koji su sjedili pokraj nas, pa smo se pokupili dok sranje nije izbilo...zoki bješe lud, lud...
otišli na neki živopisni zagorski breg i urokali se ko konji....ostavili invalidnog prijatelja nazad u spa...otišli doma....bivša me suptilno jebala u mozak cijelim putem...došo doma i odlučio zapaliti cigaretu...zapalio...i eto, ode svo živciranje u kurac....opet sam pušač....i sumnjam da ću opet tako brzo prestajati....ipak je nikotin najteža droga od svih...
počeo sam jučer nazivati bivše uslijed razmišljanja o svom ponašanju i ugovarat kave...malo da vidim ljude koji su mi toliko značili jedan dio života...sa svima fino popričao osim s jednom koju nisam zvao iz razloga što nam razlaz nije baš bio na civiliziranoj razini...zaključio kako nemam problema s ponašanjem i da ipak mogu otić s bivšom na kavu 6 godina nakon prekida i lijepo se zabaviti...poljubili se...nismo osjetili iskru, počeli se mutavo smijat, obećali si da ćemo se češće vidjet, otišli doma...ma vidjet ćemo se kurac...ali ipak, bilo mi je zabavno...aveti prošlosti...ipak ništa ne valja podgrijano...osim sarme, reko bi frend...a ljudi nisu sarme....osim jedne bivše koja je vrlo nalik sarmi sa svojih 15-ak kila više nego što je imala kad smo bili zajedno...
bezveze, sad nemam nikog na kog bi se mogao usmjeriti...to me ubija u pojam...vražje praznilo u mom emotivnom životu...čak ni neki platonski odnos...ah, ništa, čekam jesen...novi faks, novi početak, novi ljudi, nove brucošice....da, to me trenutno drži na okupu....ovak je stvarno više dosadno...jebeno ljeto...
|
- 11:11 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
26.08.2004.
bah...
opet kava....bez pljuge ovog puta...bez pljuge...prošlo 6 dana...tresem se ko šašav kad vidim nekog s pljugom...ono, kao kad ne jebeš par godina i onda gledaš ševu uživo...istina, ne znam kak je to, al frendica kaže da je gadno...gledala ona na moru kak se neki par troši na plaži...kaže da ju je u pički sve stiskalo...tak sad mene u grlu....najgore od svega, nemam para za travu...pa ne pljugam...već tri dana...pucaju me depre...iskašljavam smeće ujutro...kažu, to je dobro...čisti se organizam...ma kurac, mislim si...to pluća jecaju..
usred jebene dugogodišnje epidemije, okružen pušačima i narkomanima, teško mi pada promjena stila života...to je moj problem...previše sam normalan...previše svjestan...revolucija u mom organizmu...utječe na psihu, također...rekao sam si da ću izbjegavat pušače i mjesta na kojima se puši...isto tak sa pljugerima...i onda pogledam što mi je ostalo...niko i niš! ostane mi soba, telka, komp i lajna...i slatkiši...trpam u sebe sve slatko što nađem....ponašam se ko bolesnik ako prođe par sati, a ja nisam utrpao u sebe čokoladicu ili gumeni bombon...sick...
i tak...ljeto je prošlo...promjenilo me....nakon što sam se opet stacionirao doma, svi koji me znaju duže kažu da sam puko...il si jaaaako spaljen il si se napokon smirio...kažu, ne pričam više toliko...frendica koja me pozna možda najbolje od svih ovih prolaznika u mom životu kaže da joj djelujem zrelije...ah, srce moje...uvijek ima pravu riječ u rukavu kad mi treba podrška...mada oboje znamo da nisam zreliji...možda malo apatičniji....nezainteresiraniji za svijet...razočaraniji okolinom...
primjetio sam da sam manje altruistički raspoložen...prije, i kad ljudi ne traže pomoć, nudio bih je...sad me zaboli racku...jebe mi se...vadite se sami...every man for himself...
još jedna pouka ovog ljeta=>ne kaži sve što ti je na pameti...ljudi su đubrad i iskoristit će to u najgorem trenutku za tebe...šuti i slušaj...bolje da misle da si glup i nesposoban nego da mogu predvidjeti svaki tvoj korak...neprijatelj nikad ne spava...hahahaha...odsad nema više điđi-miđi...skepsa na kvadrat...ma šta na kvadrat, na kub!
|
- 10:10 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
02.08.2004.
mrtvo jutro
jebenih 15 do 8 je. već sam se digao. ne, nisam se ustao jer ne mogu spavati. zapravo, spavam čisto dobro ovih dana. ustao sam jer nemam para, a nemam pljugi. pa sam se ustao kako bih napravio račun na kartici vlastite majke, a račun je usko vezan uz kupovinu cigareta i benzina na lokalnoj benzinskoj postaji. i kupio sam si snobovske pljuge. da, one za 17 kuna po paketiću smrti. porez na život. lova za ušutkavanje...
vozim se po selu, kad mi iskoči neki nadobudni balavac pred auto. skrenuo sam u zadnji tren. idiot mali...mislim, koji kurac ima dijete raditi solo na cesti u 8 ujutro? mogao sam ga pokupiti...izderao sam se s guštom na njega. čak mogu reći da mi je to dobro došlo da se razbudim.
uletavam doma. po defaultu idem u kuhinju i već automatiziranom kretnjom bacam polupunu džezvu na štednjak. čekajući da crna tekućina zavri, pričam staroj minuli eksces na cesti. ova počne pizditi i derat se na mene. kao, ti voziš ko kreten, jednog dana buš nekog pokupio, bla, bla, bla...nijemo podnesem sve uvrede na račun vlastitog stila vožnje, ulijevam kavurinu u šalicu i bez pozdrava bježim gore. na stepenicama se popiknem i razlijem kavu. stara kao stara, ne bi bila svoja da se još jednom ne izdere na mene. stoički podnesem još uvreda. točnije, uvrede kako su ušle tako su i izašle. zapravo, kužim staru...ona je isto živac ujutro. njoj je isto super došlo da se može izderati na mene, kao što sam ja to napravio pola sata ranije na cesti istresajući se na zbunjeno dijete. ah, ti geni...
ništa, skuham novu porciju sredstva za podizanje tlaka i vraćanje u život...palim snobovsku pljugu...sjedam pred kantu...ostatak je ovdje...jebeno mi godi cigareta nakon dva tjedna pušenja onog smeća, silvera. nije da sam izbirljiv, ali tko bi radije pušio silver ili ronhill naspram marlbora ili lucky strikea?
jesam li zato picajzla? ne, nisam...jednostavno sam komotan.
danas me očekuje naporan dan...sunce je već granulo...super, mislim si...nije bilo sunca ovih dana kad sam pokušavao osunčati bljedunjavu guzicu na terasi, a danas, kad ću većinu vremena provesti u konzervi od auta bez klime, bit će jebenih 30 stupnjeva...toliko o sreći i blagonaklonosti astralnih tijela...hahahaha
odoh u grad kupiti sve što mi treba da preživim tjedan dana izvan doma...jedva čekam, jedva čekam, jedva čekam...treba mi promjena okoliša...propucat ću ovdje...kad se vratim, soba bi trebala biti sređena...pofarbana i struja provedena...napokon...imat ću dovoljno utičnica za popikat sve tehničke pizdarije u sobi BEZ GUBITKA NAPONA...više mi se neće resetirati pojačalo svaki put kad ga ugasim. neću morati kod svakog paljenja linije isponova naštimavati bass i treble...ah, jedva čekam...koliko je malo ponekad čovjeku dovoljno za sreću....da bar ostanem u tom skromnom stadiju još barem dva mjeseca...SAMO STRUJE, STRUJE NAM DAJTE....
|
- 07:47 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
30.07.2004.
nebo
danas je nebo krvavo crveno. privlači me svojom ukletom nijansom. narančasti oblaci. sve ostalo je isto. zavisnost o prirodi.
bio je danas neki lik na telki i priča o životu na planini. kaže da je puko u "civilizaciji". otišao čovjek živjeti na velebit. baš je pričao o eskapizmu. njegova teorija je da su eskapisti svi oni koji žive u civilizaciji. nemaju, kaže, muda doći i živjeti s Planinom. još kaže da su neki probali, ali da nisu izdržali. Planina, ako nisi dovoljno mentalno jak, te slomi...malo razmislim, slušam ga kako kaže da su sva njegova poezija i ostale umotvorine nastala na Planini. sve imalo bitno njemu se dogodilo na Planini.
jesmo li se toliko otuđili od prirode? što su zapravo "bitne" stvari u životu? jesu li uopće stvari??? nisu li misli?
čovjek konstantno traži nova iskustva...barem onaj čovjek zainteresiran za svijet oko sebe...postavlja se pitanje traži li na pravom mjestu...nakon podužeg promišljanja uz joint, dolazim do zaključka kako su nova iskustva u nama, a otkrivamo ih u novim situacijama...situacijama koje nas natjeraju da posegnemo u duboka prostranstva duše i iskobeljamo nekako novu reakciju...novo iskustvo...
čini li čovjek ono što mora ili ono što hoće? dosad sam uvijek mislio da čini ono što hoće...sad postajem svjestan da je vrlo tanka granica između onog što moramo i onog što hoćemo. ponekad moramo učiniti nešto što hoćemo...inače se ne bi mogli pogledati u zrcalo slijedećeg jutra. naravno, moramo činiti i ono što nećemo, ali kad "moramo" ne znači isključivo da ne želimo nešto učiniti. neka "moranja" su i pozitivna.
da, i ja ću jednog dana pobjeći u Planinu...eskapirati...samo, nadam se da i neću morati bježati od Planine. bijeg od Planine je bijeg od sebe..od svojih mogućnosti i sposobnosti...da...lakše je mnogo ostati na kauču svaki dan...lakše je raditi ono što "moraš"...lakše je pratiti struju...je li to eskapizam od sebe?...nedvojbeno jest.....
a meni, meni ostaje nebo posuto zvijezdama i moralni zakon u meni...ostaje mi nada...ostaje mi slučajnost...ostajem si sam...ostaje mi bijeg...bijeg od sebe u sebe...ostaje mi pomisao na Planinu...
|
- 20:33 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
29.07.2004.
opet...
evo me opet...dugo je trajala apstinencija. Skoro tjedan dana.
Posvećen stvaranju adekvatnog ugođaja u sobi, napravih si kavu. Zapalih cigaretu. REM u lajni. Gotovo proustovskog raspoloženja umačem "Rival" kekse u kavu i potežem toliko ugodni dim cigarete. Osjećam blago grepkanje Silvera na nepcu. Osjećam mir. Osjećam lagani bunež želuca nakon sinoćnje pijanke. Ubacujem već treći gastal danas u sebe. Ne pomaže. Znam, trebao bih peptoran gutnut. Ipak, previše lijenog raspoloženja ne vidim pretjerano jak razlog da odem u prizemlje po tabletu. Jednostavno mi se ne da. Ne da mi se ništa. Ni spavat, ni disat, ni pušit. Ni razmišljat, ni ne razmišljat. Ćopilo me ono famozno ljetno mrtvilo. Svake godine me ćopi. Od proklete dosade uzrokovane odlaskom svih mi poznatih na more. Baterija na mobitelu mi traje više od 4 dana. Ne zvoni, ne stižu ni poruke. Koliko god mi je užasno išao na živac prije tjedan dana zbog neprekidne zvonjave, sad mi ide na živac jer se uopće ne oglašava.
Bar sam se unormalio. Ne znam koji mi je bio dosad. Sad su mi opet neke stvari savršeno jasne. Valjda jer nema više ovog vražjeg sunca. Hladnija klima, hladniji mozak.
Zadnjih par dana samo bauljam po dućanima. Živciraju me žešće. Svi ti usrani ljudi oko mene. Njihova odvratna plačljiva djeca. Njihova latentna želja da se potuku s nekim drugim, slučajnim kupcem, oko par majci na sniženju. Ljudi zaista nisu normalni.
U Sudanu humanitarna katastrofa. Kažu, 13 i pol tisuća mrtvih u par mjeseci borbe. Odmah mi je lakše sa svojim, za egzistenciju nebitnim, problemima. Bar imam krov nad glavuljom i žderilo svaki dan. I želju.Da, i želju, želju za životom. Štoviše, požudu za životom.
Well, here comes Johnny Yen again
With the liquor and drugs
And a flesh machine
I know he's gonna do another strip tease
Hey man, where'd ya get that lotion?
Your skin starts itching once you buy the gimmick
About something called love
Oh Love, love, love
Well, that's like hypnotising chickens.
Well, I'm just a modern guy
Of course, I've had it in the ear before
And I've a lust for life (lust for life)
'Cause I've a lust for life (lust for life)
Got a lust for life
Yeah, a lust for life
I got a lust for life
Oh, a lust for life
Got a lust for life
Yeah a lust for life
I got a lust for life
Lust for life
|
- 19:06 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
